Requiem ’94.

Izložba posvećena izvedbi Mozartovog requiema u Sarajevskoj viječnici 1994. godine

Neki nas događaji potresu toliko, da ih ne možemo zaboraviti, da nam se prizori iz njih trajno utisnu u pamćenje. Ratne su strahote i stradanja tema univerzalna koliko i lokalna: ruševine nalikuju jedne drugima, ali su priče u njihovoj pozadini drugačije. Jedna je takva, fotografska priča, pred nama, u fotografijama Maria Majcana. Kao violist Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije s nekolicinom kolega došao je u Sarajevo, ratne 1994. godine, svirati s kolegama iz Sarajevske filharmonije, usred ruševina Nacionalne biblioteke BiH. Pod ravnanjem svjetski uglednog dirigenta Zubina Mehte održan je koncert sa solistima – zvijezdama: Jose Carerrasom, Ruggerom Raimondijem, Ceciliom Gasdia i Ildiko Komlosi. Glazba je, zamišljam to, odzvanjala, širila se prostorom, rasla i rasla, izvan i iznad ruševnih zidova i svoda biblioteke, kao suprotnost kaosu i destrukciji usred koje se izvodila, kao izraz nade u bolji, humaniji svijet. Svijet koji ne uništava knjige i manuskripte, cijelu jednu povijest ovog prostora od srednjeg vijeka na ovamo, granatiranjem temeljne institucije znanstvenog rada i visokog obrazovanja u BIH zadavši udarac središtu kulture i identiteta jednog podneblja.

Daleko od toga da Mario Majcan reflektira o univerzalnim značenjima jednog takvog događaja – njegove su (fotografske) ambicije intimnije prirode. On fotografijama bilježi grad u kojem je proveo vojni rok, sredinom 80-tih, u jednom drugom i drugačijem vremenu. Sada, 10 godina kasnije, on prolazi gradom i bilježi prizore na koje nailazi, sa sjetom i tugom. Neuhranjenu djevojčicu koja pozira pred ruševnim zgradama, živog i neugasloga duha, staro gradsko groblje u kojem se i dalje, zbog okupacije, pokapaju nove žrtve, raspukle pa polijepljene prozore, otkrhnute fasade s otiskom maskote Vučka, poznate maskote sarajevskih Zimskih olimpijskih igara 1984., još jednim podsjetnikom na druga vremena. Maskota je otpala, ostalo je samo ulubljeno polje na zidu okruženo tragovima granata. I tako dalje i tako dalje…

Sarajevo u ratu sigurno je bila eksploatirana foto-reporterska tema, ali fotografije Maria Majcana ne pripadaju toj kategoriji. One su nastale spontano, iz unutarnjeg poriva, ne po zadatku. Kao reagiranje jednog stranca koji se vraća u mjesto koje je jednom već posjetio, ali sada u sasvim drugim okolnostima. I koji s tim mjestom (prostorom, ljudima), suosjeća. Danas, 20 godina kasnije, te nas fotografije opominju: Da se ne ponovi!

Maša Štrbac


Mario Majcan je rođen u Zagrebu 1966. godine. Stalni je član Simfonijskog orkestra HRTa od 1991.
Fotografije izlaže od 1994. (Hrvatska fotografija 1994.) Član je ULUPUHa.

SARAJEVO, 10.05.2014.